Dobar dan.
Dobar dan, odvrati stažar.
Koje je ovo ovako lep mesto?
To vam je nebo.
Sreća naša što smo stigli na nebo jer umiremo do žedji.
Možete slobodno da udjete i da pijete do mile volje. I stražar pokaza na česmu.
Ali moj konj i pas su takodje žedni.
Žao mi je, reče stražar. Ali životinjama je zabranjen ulaz.
Čovek je bio strašno razočaran jer ga je morila neizdržljiva žedj, ali nije hteo sam da pije. Zahvalio je stražaru i nastavio put. Još dugo su tako hodali uzbrdo kad naidjoše na drugu kapiju, ovoga puta trošnu i oronulu, od koje je vodila zemljana staza oivičena drvećem. U hladu ispod jednog drveta ležao je neki čovek sa šeširom natučenim preko lica, i verovatno dremao.
Dobar dan, reče mu putnik.
Čovek samo klimnu glavom.
Strašno smo žedni, ja, moj konj i moj pas.
Tamo u steni ima jedan izvor, reče čovek pokazujući prstom. Možete da pijete do mile volje.
Čovek, konj i pas odoše na izvor i utoliše žedj.
Putnik se vrati da zahvali čoveku. Dodjite kad god hoćete, odgovori čovek.
Samo još nešto da vas pitam. Kako se zove ovo mesto?
Nebo.
Nebo? Ali stražar ispred mermerne kapije rekao mi je da je ono Nebo!
Ono nije nebo, ono je pakao.
Putnik je bio zbunjen. Treba da im zabranite da se koriste vašim imenom! Taj lažni naziv sigurno stvara veliku zbrku!
Ni govora; naprotiv, oni nam čine veliku uslugu. Jer tamo ostaju svi oni koji su u stanju da iznevere najbolje prijatelje…